deexie dust
760 i sića days of M.
"Ima nešto tako mirno, tako utješno u saznanju da ljudi koje volimo spavaju u svome krevetu, gdje im ništa ne može nauditi.", kaže Benjamin Button.
I ima pravo. Obožavam te gledati dok spavaš...
Tihog i spokojnog, dok tvoji prsti nesvjesno počivaju na mome dlanu; razmišljati o tom tvom načinu na koji promatraš – čistom i oštrom, o tvojim očima koje, poput zastora u kazalištu, otkrivaju čaroliju samo onome tko ju zna cijeniti. Obožavam te gledati dok su ti usnice opuštene, dok ih ne pritišćeš jednu o drugu, onako po svome, jedva primjetno, jer misliš da su predebele.
Toliko si lijep u tim trenucima da, čak i da te nikad nisam upoznala, čak i da ne znam za ljubav, i ti se nenadano nađeš preda mnom baš takav kakav jesi, sigurno bih se opet osjećala ovako - najsretnije, lagano, vrišteće, neslomljivo, zaljubljeno...
Benjamin Button
Kikazaru
U mojoj ulici , odmah do moje kuće, ugnijezdila se kafana.
Najprije je bila tipična gostionica iz starih hrvatskih filmova, zvala se „Moj mir kod Duje“, i u njoj je radila smotana teta Koviljka, koja je uvijek spremno savjetovala goste o tome šta bi fino mogli pojesti.
„Ajmeee naša maneštra od bobići, za prste polizat'!“
„Ajd' mala, daj m' onda jednu tu maneštru (naglasak na prvom slogu), kad s' tako lijepa i rumena garant dobro jedeš.“
„E, ali neman van tega danaska.“
„Pa dobro šta b' onda drugo mog'o tu pojest'?“
„Joooj naša kuharica van stori njoki s gulašon da takovi drugdika nećete pokusiti!“
„Pa de onda to...“
„E ali neman van ni tega...“, razočarano bi ona odvratila.
Da ne duljim, razumjeli ste. E a onda vam je naša kafana postala „Dea“, jedno od najuberkul okupljališta ljudi koji su voljeli poslušati Olivera uživo i besplatno, jer po priči moga tate, Oliveru je tu, u kafiću tete Božice, bilo toliko lijepo da bi najčešće večeri završavale uz gitaru i „Oprosti mi pape“.
Nakon toga je došla neka teta koje se već i ja maglovito sjećam, imala je dobermana i veliki krug prijatelja koji su u „Siesti“ voljeli popiti i galamiti, pa su moji, od muke što im pijana stoka izbacuje svakojake vrste i kvalitete tjelesnih tekućina pod prozorom, na večer prije spavanja punili vrećice za zamrzavanje ledenom vodom i redali ih na prozoru... Dalje vam dajem mašti na volju.
Teta s dobermanom je brzo digla sidro i u upravljanju našom kafanom zamijenio ju je čudan par koji je imao sina mojih godina. Tata je imao dugu kosu, mama još dužu, nosili su rokersku odjeću i svoga psa Medu naučili su da sjedne kad mu kažeš „zic“. Naša je kafana postala, i do današnjeg dana, bez obzira na vlasnike, ostala „Rock cafe“.
Svakakve smo mi dogodovštine vezane za nju proživjeli: dvaput su nam razbili retrovizor, jednom izgrebali cijeli auto, provaljivali nam u stan, tukli smo se s dugokosim ranije spomenutim gazdom, naš njemački ovčar je ležerno ušetao u kafić i gazdarici oteo burek iz ruke... A ja sam se igrala s djecom čitavog tog bataljona gazdi koji se kroz godine izredao, pa svađala, pa mirila, od njih učila pjesmice o kaubojima i pomorcima...
Kroz cijelo to vrijeme (dakle posljednje 24 godine, kako stoji na mom rodnom listu), bez obzira na uzbudljive i uvijek nove avanture vezane uz „Rock“, jedan je krucijalni detalj ostao nepromijenjen: u proljeće, kad temperature narastu, pa sve do zime, kad se spuste, gosti „Rock cafea“ pred večer sjednu na terasu i ne daju nam spavati.
E sad, cijela ova možda malo nezanimljiva i čudna priča da bih s vama podijelila oduševljenje vezano za posljednje u nizu svojih otkrića, čepiće za uši.
Fantastični su – napravljeni od neke ružičaste mješavine voska i plastelina, savršeno se prilagođavaju svakoj ušnoj šupljini i toliko su ugodni i neprimjetni da s njima možete bez problema spavati, džogirati, ići na posao i što sve ne (ako vas putem ne pregazi auto)... (I to nije sve! Ako nazovete odmah, uz njih vam potpuno besplatno šaljemo i ovu prekrasnu vuvuzelu...)
Šalu na stranu, ponekad je neopisivo potrebno i beskrajno olakšavajuće jednostavno začepiti uši, pomoću čepića ili bez... Otputovati uz „zvuk“ samo vlastitih misli... Većini nas to je rijedak, ako ne i nepostojeći luksuz, možda je baš to jedan od razloga što uglavnom uvijek postoji nešto na što se možemo (po)žaliti...
Kikazaru
I'll never talk again
...kad ti je do nečeg toliko stalo da čitavo svoje biće staviš na dlanove, i još ispružiš ruke, toliko da ih ne stigneš ni povući na vrijeme da sačuvaju koji zgnječeni ostatak onoga što se nekad nazivalo srcem. Praznih zjenica, u stanju nevjericebijesarazočaranjaošamarenosti, gledaš ih kako leže posvuda, razmišljajući kako definitivno sve što sja nije zlato. Definitivno. Postoje "stvari" u životu koje nas do te mjere zaslijepe lažnim sjajem...
Speechless
What am I to you?
Divno je biti nekome nešto... Nekome netko... Netko na koga je taj drugi netko onako istinski ponosan. Netko koga želi svima pokazati, kome želi sve pokazati.
A najdivnije je kada smo taj netko nekome - mi, sami sebi. Kada nam je svijet pod nogama, vjetar u krilima, kad smo nedodirljivi...
What am I to you?
